intervju je objavljen u listu zadarskog anarhističkog fronta "solidarnost i sloboda", interview by Ćoska
1. Možete li u najkraćim crtama predstavit Anfemu i čime se bavi?
Anfema je anarhofeministička grupa afiniteta. Nastala je 1999.g., te od tada djeluje s prekidima kroz različite postave djevojaka. Nastojimo osvijestiti lokalne zajednice o problemu sveprisutne diskriminacije žena, te potaknuti na djelovanje u skladu s anarhističkim principima i žene i muškarce. Dati ne samo kritiku represivnog kapitalističkog (patrijarhalnog) sistema u kojem živimo, već i konkretno pružati otpor kroz edukativan rad i direktno djelovanje.
2. Čime vas to "anarho" ispred onog "feminizam" razlikuje od tradicionalnog, ili je možda bolje reći mainstream, feminističkog pokreta? Na koji način spajate anarhizam s feminizmom?
Razlikujemo se načinom organizacije i djelovanja. Grupa smo afiniteta, nehijerarhijski organizirana, odluke se donose konsenzusom, članstvo ne postoji. Za razliku od ostalih grupa koje u svom opredjeljenju sadrže feminizam, same se financiramo, te nam je naša samoodrživost bitna, kao i individualnost pojedinki u doprinosu grupi. Ne mislimo da se stvarna emancipacija žena i sloboda bilo kojeg pogleda mogu ostvariti u okviru bilo kakve države, a pogotovo kapitalističkog sistema u kojem danas živimo. Anarhizam je oduvijek bio i ostao jedina ispravna alternativa sistemu, koja djeluje s ciljem "Ne možemo biti slobodni dok nisu svi slobodni." Ne mislimo da se emancipacija žena treba realizirati na patrijarhalan način - tj. ženina jednakost se ne postiže time što ima pravo sudjelovati u vlasti, već boreći se protiv tiranije sustava i odbijajući bilo kakvu interakciju s namjerama kapitalizma da joj proda način borbe koji je neće osloboditi, već pretvoriti u kotačić sistema koji se kreće putem koji mu je patrijarhalni sustav zacrtao.
3. Gledajući borbu tradicionalnog feminističkog pokreta možete li reći što se postiglo?
Nikako se ne može reći da se borbom tradicionalnog feminističkog pokreta nije ništa postiglo. Udarili su se temelji, neki od njih dobri, drugi loši, što je razumljivo s obzirom da su to počeci. Osvješćivao je žene i osvješćuje da su diskriminirane i logično dovodi do želje za promjenom toga, ali putovi rješavanja tog problema kod tradicionalnog feminizma su diskutabilni. Prvobitna ideja nije ostala na tradicionalnom, evoluirala je. Sada ima toliko idejnih radikalnih pravaca, koji iako ne sadrže anarho- u svom nazivu, sadrže osnove elemente anarhističke organizacije, vrijednosti i rada (ekofeminizam, radikalni feminizam). Interesantno je da se povezivanje sa anarhističkim načinom borbe dogodilo potpuno spontano i nesvjesno.
Razmatrajući to u smislu toga da je žena u današnjem društvu dobila mogućnost rada, šefovanja, glasovanja i ostalih stvari koje su prije bile dio "muških" poslova, uvijek se sjetim rečenice Crvenih brigada. One su rekle da je žena prije bila eksploatirana - u smislu da je služila mužu i obitelji (budući se nije mnogo promijenila svijest), te uz to još biva iskorištavana os strane kapitalističkog sistema (jer se tradicionalni feministički pokret izborio za to da žena ima ravnopravan položaj kao (eksploatirani) muškarac unutar nemoralnog sistema) došla do toga da je - supereksploatirana?
To je činjenica, i to zbog toga što nije zahtijevala ravnopravnost koja se temelji na prihvaćanju, poštivanju i uvažavanju međusobne različitosti i u skladu s tim razvijanje istinske korjenite emancipacije, već se forsirala emancipacija izjednačavanja žena s muškarcima u smislu istosti i zahtijevanja ravnopravnog usustavljenja u patrijarhalnu kulturu življenja i pravo na poziciju eksploatatora i tiranina. S time da je "dobivajući" to pravo na papiru i nešto malo u praksi, zadržana njezina tradicionalna uloga u obitelji i kući, u društvu. Treba ipak navesti kako je poticaj žena da prošire svoj horizont djelovanja izvan kuće išao ukorak s industijalizacijom i ekonomskom potrebom dviju plaća po obitelji, a potom kroz ostvarenje i regulaciju radničkih prava. Dok muškarac obavlja jedan plaćeni posao, žena obavlja dva, na radnom mjestu - i u kući, za koji nije plaćena i koji se uopće ne priznaje kao posao već kao nešto što se podrazumijeva i omalovažava. A gdje je tu još bavljenje djecom i njihovim odgojem, što je također tradicionalno ženska uloga? Dakle ona je u pravom smislu riječi 24- satna robinja s povremenim jednosatnim izletima na frizuru i popodnevnim kavama u kućnom pritvoru, dok muškarci, naravno, vise na pivi u birtiji. Supereksploatirana do te mjere da jednostavno nema vremena kad shvatiti prirodu situacije u kojoj se našla, a kamoli na nađe vremena da u vezi toga nešto poduzme. Možemo reći da je tradicionalni feminizam omogućio veći kavez sa čvršćim rešetkama.
Kakav je po vama danas položaj žene u društvu?
Otkuda početi? Ukratko:
Od strane medija svedena je na seksualni objekt, lutkicu, sredstvo za relaksaciju i trgovinu, bezumnu konzumerku kozmetičke industrije…
Od strane države ona je ta koja i da ima ravnopravne mogućnosti, nema pravo na njihovu realizaciju, zatim nedovoljno plaćena, dobra radnica koja ima vremena za sve osim misliti svojom glavom. Sve u svemu, divna žena, katkad tajnica, nekad i više pozicionirana reda radi.
Od strane okoline i u krugu obitelji je prije svega majka što više djece, uslužna supruga i besplatna čistačica, diskriminirana u svakodnevnim "sitnicama". Ona je objekt kojem putem objektiviranja tvrde da će postati subjekt, iliti da će robovanjem i prihvaćanjem patrijarhalnih normi postići ravnopravnost (tj. dobiti jednako pravo da tiranizira i ugnjetava).
4. Koji su po vama danas razlozi za feminističku borbu, te kako je vidite i spajate s borbom za općeljudsko oslobođenje?
Razlozi za feminističku borbu nisu se puno promijenili od razloga u prošlosti. Težimo jednakosti spolova, pri čemu se različitost ne smije tretirati kao nejednakost. Dok god postoji gomila žena koje same nisu svjesne represije koja se nad njima vrši, dokle god se ne pružaju jednaka prava i mogućnosti izbora ženama i muškarcima u svim segmentima života, dok god se vrši svakodnevna agresija od strane muškaraca (od dobacivanja, do kućnog nasilja i silovanja), dok god se djeca odgajaju tako da preuzimaju postojeće obrasce, dok god je biti drukčiji/a neprihvatljivo… ta borba se mora nastaviti. A popis je stvarno dugačak. Stvar je samo u potpunom, tj. najadekvatnijem i najoslobađavajućem putu do učinkovite realizacije te težnje.
Po meni, oslobođenje mora istovremeno biti korjenito u kojem će se uspjeti srušiti autoritaran sistem na političkom i kapitalistički sistem na ekonomskom nivou iz čega će izniknuti zajednica u kojoj su muškarac i žena dva egalitarna nukleusa. Sve ostalo je vidim kao polovičan put jedna takve borbe…
Tvoja opaska stoji, osim što se djelomično ne slažemo. Naime, tvoj stav je prilično antropocentričan, a mislimo da zajedno sa ukidanjem hijerarhija - autoritarnog/kapitalističkog sistema nad čovjekom, muškarca nad ženom - ide i čovječanstva nad prirodom. Želimo naglasiti kako se mi ne borimo samo za općeljudsko oslobođenje, već sveopće oslobođenje svih potlačenih i obespravljenih. Općeljudskim oslobođenjem i antropocentričnim (čovjek prije svega) načinom borbe kao prioritetima već samim time u začetku stvaramo diskriminacije i podjele te plodno tlo za nove kolonizacije, kao i vjerojatnost za ponovno stvaranje sustava neslobode. Ono što je loše i što se često događa je vrednovanje oslobođenja slijedećim redom: 1) čovjek (a pritom se misli na muškarca), 2) žena, 3) životinja, 4) priroda, tj. Zemlja. Ne postoji prioritetna borba, prioritetno oslobođenje, svako je jednako bitno i neizostavno. Sve su to elementi iste borbe - potpunog oslobođenja svih. Posvetivši se jednom elementu potpunog oslobođenja, ne smijemo omalovažavati i podcjenjivati ostale, već ih poštivati i djelovati u skladu s njima i za njih, bez diskriminacije i solidarno.
5. Kakav je vaš stav prema matrijarhatu i koliko mislite da on predstavlja problem u tradicionalnom feminističkom pokretu?
Treba odmah na početku razjasniti sam pojam matrijarhata, koji ima dvije interpretacije 1) neki/e smatraju da je matrijarhat društveno uređenje u kojem su žene superiorne muškarcima zbog ženske sposobnosti stvaranja novog života i 2) kao društveno uređenje koje se zasniva na bitno drukčijim načelima od muškog načela dominacije. Ukoliko ga uzmemo u prvom smislu, predstavlja problem time što je, pojednostavljeno, obrnuta diskriminacija i obrtanje centara moći. Korijen problema tu leži u težnji za nadmoći i prevlasti, a nikako jednakosti, te predstavlja tiranski stav i propagira vrijednosti patrijarhata u obrnutom rodu. Ako ga uzmemo u drugom smislu, po nama ne predstavlja problem, već pozitivan način djelovanja kroz vrijednosti koje sa sobom donose suradnja i međusobno uvažavanje. U tom smislu predstavlja nenasilnu kulturu i način života u kojem se žene poštuju kao davateljice života i svojevrsna personifikacija prirode i njezina sklada.
6. Jeste li primijetile seksizam i patrijarhalnost unutar anarhistička scene, koja bi, barem po definiciji, trebala biti lišena toga i kako se on manifestira?
Seksizam i patrijarhalnost su poprilično ukorijenjeni, te među anarhistima neprepoznati problemi. To se manifestira kao stav o feminizmu kao isključivo borbi žena, koju se simpatizira, ali se u njoj aktivno ne sudjeluje (čast iznimkama), te se ne smatra toliko esencijalnom niti neizostavnom za općeljudsko ili bolje rečeno sveopće oslobođenje. Tretira se kao sekundarna i usputna. Možda je najočitiji primjer što nam je ovo prvi intervju ove vrste kroz period od nekoliko godina, a samim time i dobra slika koliko se prostora unutar anarhističke literature pridaje tim pitanjima. Mislimo da se nedovoljno (kroz fanzine, intervjue, te tekstove bendova koji promiču anarhističke ideje) obraća pažnja na same probleme, njihova rješenja i edukaciju oba spola. Uobičajena je praksa da se općenito smatra da je propitivanje takvih pitanja "ženski posao", te rijetko bilo kakva inicijativa potječe od dečkiju/muškaraca. Tamo gdje i postoji neko konkretno propitivanje ili bavljenje postojećim problemima, postoji i doza neozbiljnosti i neprihvaćanja od strane muške okoline. Ne znamo koliko je situacija izvan Hrvatske konkretno drugačija, ali ovdje smo primijetile da kad se radi o ozbiljnim stvarima poput izdavaštva, pisanja tekstova, fanzina, organizacije raznoraznih događaja anarhističke naravi, pa i banalne stvari poput svirke (opet spominjem bendove, jer smatram da su bitni za širenje same ideje), brojke redovito idu u korist muške populacije.
Čini mi se da sam u nekim anarho - feminističkim materijalima čitao o zahtjevima za feminizacijom društva (pa tako i anarhističkog pokreta). Što bi ta feminizacija točno značila?
Mislimo da se radi o zahtjevima za uvođenjem načela suradnje, razumijevanja, senzibilnosti i komunikacije, koja se razlikuju od načela dominacije, autoriteta, natjecateljskog duha i ostalih stvari karakterističnih za patrijarhat. No preduvjet tome je potrebno zahtijevati uopće više sluha za "žensku problematiku", koja se najčešće negira i ignorira.
7. Radile ste razne radionice u kojima ste žene poučavale raznim "muškim" poslovima (popravljanje bicikala, rad na sitotisku…). Kakav je bio odaziv i reakcija sudionica?
Da, radionice su bile vikendom, devet tjedana za redom, a vodile su ih uglavnom volonteri/ke. Reakcija je bila jako pozitivna, kao i angažman na radionicama. Na nekim je radionicama bio veći odaziv, grupe su se uglavnom kretale od 10-15 sudionica, na nekima manje. Na mnogima je bilo i dečkiju.
Kako općenito gledate na takve podjele "muško" vs. "žensko"?
Te su podjele bazirane na naučenim rodnim ulogama koje proizlaze iz edukacije i pritiska društva, ukratko, rezultat su indoktrinacije. Mi jesmo različiti, ali ta različitost se mora razlikovati od nejednakosti, i prestati tretirati kao izgovor za dominaciju jednog spola nad drugim, kao i uopće imperativ za rodnim opredjeljenjem.
Koje su po vama razlike između muškaraca i žena?
Radikalni je feminizam '70-ih pokušao prikazati da se muškarci i žene biološkom podlogom ne razlikuju, već njihove razlike proizlaze isključivo iz društvene domene. To je stajalište danas većinom napušteno. Smatramo da većina razlika proizlazi iz društva (načina odgoja, različitog poticanja, društvenih normi i ostalih sistemskih alatki), te zbog svih tih faktora muškarci općenito više teže dominaciji i autoritativnosti, naginju agresiji i upotrebi sile puno više nego žene. Žene se s druge strane ohrabruju da budu poslušne, uredne i vrijedne, te odupiranje tim stereotipima, koji igraju veliku ulogu u integraciji u društvo, izaziva neodobravanje i neprihvaćanje. Upravo zbog toga smo radile te radionice, da se razbiju predrasude kako žene ne znaju / ne mogu obavljati tehničke stvari, barem ne tako dobro kao muškarci, te da potaknemo i ohrabrimo cure da prkose tim predrasudama.
8. Da li ste radile prezentacije i u drugim gradovima / mjestima? Ako da, kakav je bio odaziv?
Bila je jedna prezentacija u Bjelovaru povodom Dana žena 2000.g., odaziv je bio dobar, premda je bilo nedovoljno vremena za sva pitanja koja su se otvorila. Bio je još jedan pokušaj prezentacije projekta "Žena i mediji" u Šibeniku, ali se nažalost nije realizirao.
Da li znate je li se pojavila inicijativa za osnivanje slične organizacije i u drugim dijelovima Hrvatske?
Koliko mi znamo nažalost nije.
9. Postoje li neke organizacije koje su utjecale na vas (recimo Mujeres Libres, Crvene Zore) i iz kojih se inspirirate?
Postoji grupa koja je dosta utjecala svojim radom - anarhofeministička grupa "8. brezna" iz Praga, ali većinom se radi o individualkama koje su utjecale svojim radom, a neke i svojim stavovima, karakterom i iskustvima. Također veliku inspiraciju crpimo iz činjenice da slične grupe i individue postoje i djeluju svakodnevno u svim dijelovima svijeta.
10. Planovi Anfeme za budućnost?
Planiramo napraviti web sajt sa svim dosadašnjim materijalima, kontaktima i informacijama, te prezentaciju s projekcijom na temu trgovine ženama, kao i prevesti neke nove materijale. Hvala na prostoru za ovaj intervju!
from: http://web.archive.org/web/20080428042148/http://www.anfema.tk/
1. Možete li u najkraćim crtama predstavit Anfemu i čime se bavi?
Anfema je anarhofeministička grupa afiniteta. Nastala je 1999.g., te od tada djeluje s prekidima kroz različite postave djevojaka. Nastojimo osvijestiti lokalne zajednice o problemu sveprisutne diskriminacije žena, te potaknuti na djelovanje u skladu s anarhističkim principima i žene i muškarce. Dati ne samo kritiku represivnog kapitalističkog (patrijarhalnog) sistema u kojem živimo, već i konkretno pružati otpor kroz edukativan rad i direktno djelovanje.
2. Čime vas to "anarho" ispred onog "feminizam" razlikuje od tradicionalnog, ili je možda bolje reći mainstream, feminističkog pokreta? Na koji način spajate anarhizam s feminizmom?
Razlikujemo se načinom organizacije i djelovanja. Grupa smo afiniteta, nehijerarhijski organizirana, odluke se donose konsenzusom, članstvo ne postoji. Za razliku od ostalih grupa koje u svom opredjeljenju sadrže feminizam, same se financiramo, te nam je naša samoodrživost bitna, kao i individualnost pojedinki u doprinosu grupi. Ne mislimo da se stvarna emancipacija žena i sloboda bilo kojeg pogleda mogu ostvariti u okviru bilo kakve države, a pogotovo kapitalističkog sistema u kojem danas živimo. Anarhizam je oduvijek bio i ostao jedina ispravna alternativa sistemu, koja djeluje s ciljem "Ne možemo biti slobodni dok nisu svi slobodni." Ne mislimo da se emancipacija žena treba realizirati na patrijarhalan način - tj. ženina jednakost se ne postiže time što ima pravo sudjelovati u vlasti, već boreći se protiv tiranije sustava i odbijajući bilo kakvu interakciju s namjerama kapitalizma da joj proda način borbe koji je neće osloboditi, već pretvoriti u kotačić sistema koji se kreće putem koji mu je patrijarhalni sustav zacrtao.
3. Gledajući borbu tradicionalnog feminističkog pokreta možete li reći što se postiglo?
Nikako se ne može reći da se borbom tradicionalnog feminističkog pokreta nije ništa postiglo. Udarili su se temelji, neki od njih dobri, drugi loši, što je razumljivo s obzirom da su to počeci. Osvješćivao je žene i osvješćuje da su diskriminirane i logično dovodi do želje za promjenom toga, ali putovi rješavanja tog problema kod tradicionalnog feminizma su diskutabilni. Prvobitna ideja nije ostala na tradicionalnom, evoluirala je. Sada ima toliko idejnih radikalnih pravaca, koji iako ne sadrže anarho- u svom nazivu, sadrže osnove elemente anarhističke organizacije, vrijednosti i rada (ekofeminizam, radikalni feminizam). Interesantno je da se povezivanje sa anarhističkim načinom borbe dogodilo potpuno spontano i nesvjesno.
Razmatrajući to u smislu toga da je žena u današnjem društvu dobila mogućnost rada, šefovanja, glasovanja i ostalih stvari koje su prije bile dio "muških" poslova, uvijek se sjetim rečenice Crvenih brigada. One su rekle da je žena prije bila eksploatirana - u smislu da je služila mužu i obitelji (budući se nije mnogo promijenila svijest), te uz to još biva iskorištavana os strane kapitalističkog sistema (jer se tradicionalni feministički pokret izborio za to da žena ima ravnopravan položaj kao (eksploatirani) muškarac unutar nemoralnog sistema) došla do toga da je - supereksploatirana?
To je činjenica, i to zbog toga što nije zahtijevala ravnopravnost koja se temelji na prihvaćanju, poštivanju i uvažavanju međusobne različitosti i u skladu s tim razvijanje istinske korjenite emancipacije, već se forsirala emancipacija izjednačavanja žena s muškarcima u smislu istosti i zahtijevanja ravnopravnog usustavljenja u patrijarhalnu kulturu življenja i pravo na poziciju eksploatatora i tiranina. S time da je "dobivajući" to pravo na papiru i nešto malo u praksi, zadržana njezina tradicionalna uloga u obitelji i kući, u društvu. Treba ipak navesti kako je poticaj žena da prošire svoj horizont djelovanja izvan kuće išao ukorak s industijalizacijom i ekonomskom potrebom dviju plaća po obitelji, a potom kroz ostvarenje i regulaciju radničkih prava. Dok muškarac obavlja jedan plaćeni posao, žena obavlja dva, na radnom mjestu - i u kući, za koji nije plaćena i koji se uopće ne priznaje kao posao već kao nešto što se podrazumijeva i omalovažava. A gdje je tu još bavljenje djecom i njihovim odgojem, što je također tradicionalno ženska uloga? Dakle ona je u pravom smislu riječi 24- satna robinja s povremenim jednosatnim izletima na frizuru i popodnevnim kavama u kućnom pritvoru, dok muškarci, naravno, vise na pivi u birtiji. Supereksploatirana do te mjere da jednostavno nema vremena kad shvatiti prirodu situacije u kojoj se našla, a kamoli na nađe vremena da u vezi toga nešto poduzme. Možemo reći da je tradicionalni feminizam omogućio veći kavez sa čvršćim rešetkama.
Kakav je po vama danas položaj žene u društvu?
Otkuda početi? Ukratko:
Od strane medija svedena je na seksualni objekt, lutkicu, sredstvo za relaksaciju i trgovinu, bezumnu konzumerku kozmetičke industrije…
Od strane države ona je ta koja i da ima ravnopravne mogućnosti, nema pravo na njihovu realizaciju, zatim nedovoljno plaćena, dobra radnica koja ima vremena za sve osim misliti svojom glavom. Sve u svemu, divna žena, katkad tajnica, nekad i više pozicionirana reda radi.
Od strane okoline i u krugu obitelji je prije svega majka što više djece, uslužna supruga i besplatna čistačica, diskriminirana u svakodnevnim "sitnicama". Ona je objekt kojem putem objektiviranja tvrde da će postati subjekt, iliti da će robovanjem i prihvaćanjem patrijarhalnih normi postići ravnopravnost (tj. dobiti jednako pravo da tiranizira i ugnjetava).
4. Koji su po vama danas razlozi za feminističku borbu, te kako je vidite i spajate s borbom za općeljudsko oslobođenje?
Razlozi za feminističku borbu nisu se puno promijenili od razloga u prošlosti. Težimo jednakosti spolova, pri čemu se različitost ne smije tretirati kao nejednakost. Dok god postoji gomila žena koje same nisu svjesne represije koja se nad njima vrši, dokle god se ne pružaju jednaka prava i mogućnosti izbora ženama i muškarcima u svim segmentima života, dok god se vrši svakodnevna agresija od strane muškaraca (od dobacivanja, do kućnog nasilja i silovanja), dok god se djeca odgajaju tako da preuzimaju postojeće obrasce, dok god je biti drukčiji/a neprihvatljivo… ta borba se mora nastaviti. A popis je stvarno dugačak. Stvar je samo u potpunom, tj. najadekvatnijem i najoslobađavajućem putu do učinkovite realizacije te težnje.
Po meni, oslobođenje mora istovremeno biti korjenito u kojem će se uspjeti srušiti autoritaran sistem na političkom i kapitalistički sistem na ekonomskom nivou iz čega će izniknuti zajednica u kojoj su muškarac i žena dva egalitarna nukleusa. Sve ostalo je vidim kao polovičan put jedna takve borbe…
Tvoja opaska stoji, osim što se djelomično ne slažemo. Naime, tvoj stav je prilično antropocentričan, a mislimo da zajedno sa ukidanjem hijerarhija - autoritarnog/kapitalističkog sistema nad čovjekom, muškarca nad ženom - ide i čovječanstva nad prirodom. Želimo naglasiti kako se mi ne borimo samo za općeljudsko oslobođenje, već sveopće oslobođenje svih potlačenih i obespravljenih. Općeljudskim oslobođenjem i antropocentričnim (čovjek prije svega) načinom borbe kao prioritetima već samim time u začetku stvaramo diskriminacije i podjele te plodno tlo za nove kolonizacije, kao i vjerojatnost za ponovno stvaranje sustava neslobode. Ono što je loše i što se često događa je vrednovanje oslobođenja slijedećim redom: 1) čovjek (a pritom se misli na muškarca), 2) žena, 3) životinja, 4) priroda, tj. Zemlja. Ne postoji prioritetna borba, prioritetno oslobođenje, svako je jednako bitno i neizostavno. Sve su to elementi iste borbe - potpunog oslobođenja svih. Posvetivši se jednom elementu potpunog oslobođenja, ne smijemo omalovažavati i podcjenjivati ostale, već ih poštivati i djelovati u skladu s njima i za njih, bez diskriminacije i solidarno.
5. Kakav je vaš stav prema matrijarhatu i koliko mislite da on predstavlja problem u tradicionalnom feminističkom pokretu?
Treba odmah na početku razjasniti sam pojam matrijarhata, koji ima dvije interpretacije 1) neki/e smatraju da je matrijarhat društveno uređenje u kojem su žene superiorne muškarcima zbog ženske sposobnosti stvaranja novog života i 2) kao društveno uređenje koje se zasniva na bitno drukčijim načelima od muškog načela dominacije. Ukoliko ga uzmemo u prvom smislu, predstavlja problem time što je, pojednostavljeno, obrnuta diskriminacija i obrtanje centara moći. Korijen problema tu leži u težnji za nadmoći i prevlasti, a nikako jednakosti, te predstavlja tiranski stav i propagira vrijednosti patrijarhata u obrnutom rodu. Ako ga uzmemo u drugom smislu, po nama ne predstavlja problem, već pozitivan način djelovanja kroz vrijednosti koje sa sobom donose suradnja i međusobno uvažavanje. U tom smislu predstavlja nenasilnu kulturu i način života u kojem se žene poštuju kao davateljice života i svojevrsna personifikacija prirode i njezina sklada.
6. Jeste li primijetile seksizam i patrijarhalnost unutar anarhistička scene, koja bi, barem po definiciji, trebala biti lišena toga i kako se on manifestira?
Seksizam i patrijarhalnost su poprilično ukorijenjeni, te među anarhistima neprepoznati problemi. To se manifestira kao stav o feminizmu kao isključivo borbi žena, koju se simpatizira, ali se u njoj aktivno ne sudjeluje (čast iznimkama), te se ne smatra toliko esencijalnom niti neizostavnom za općeljudsko ili bolje rečeno sveopće oslobođenje. Tretira se kao sekundarna i usputna. Možda je najočitiji primjer što nam je ovo prvi intervju ove vrste kroz period od nekoliko godina, a samim time i dobra slika koliko se prostora unutar anarhističke literature pridaje tim pitanjima. Mislimo da se nedovoljno (kroz fanzine, intervjue, te tekstove bendova koji promiču anarhističke ideje) obraća pažnja na same probleme, njihova rješenja i edukaciju oba spola. Uobičajena je praksa da se općenito smatra da je propitivanje takvih pitanja "ženski posao", te rijetko bilo kakva inicijativa potječe od dečkiju/muškaraca. Tamo gdje i postoji neko konkretno propitivanje ili bavljenje postojećim problemima, postoji i doza neozbiljnosti i neprihvaćanja od strane muške okoline. Ne znamo koliko je situacija izvan Hrvatske konkretno drugačija, ali ovdje smo primijetile da kad se radi o ozbiljnim stvarima poput izdavaštva, pisanja tekstova, fanzina, organizacije raznoraznih događaja anarhističke naravi, pa i banalne stvari poput svirke (opet spominjem bendove, jer smatram da su bitni za širenje same ideje), brojke redovito idu u korist muške populacije.
Čini mi se da sam u nekim anarho - feminističkim materijalima čitao o zahtjevima za feminizacijom društva (pa tako i anarhističkog pokreta). Što bi ta feminizacija točno značila?
Mislimo da se radi o zahtjevima za uvođenjem načela suradnje, razumijevanja, senzibilnosti i komunikacije, koja se razlikuju od načela dominacije, autoriteta, natjecateljskog duha i ostalih stvari karakterističnih za patrijarhat. No preduvjet tome je potrebno zahtijevati uopće više sluha za "žensku problematiku", koja se najčešće negira i ignorira.
7. Radile ste razne radionice u kojima ste žene poučavale raznim "muškim" poslovima (popravljanje bicikala, rad na sitotisku…). Kakav je bio odaziv i reakcija sudionica?
Da, radionice su bile vikendom, devet tjedana za redom, a vodile su ih uglavnom volonteri/ke. Reakcija je bila jako pozitivna, kao i angažman na radionicama. Na nekim je radionicama bio veći odaziv, grupe su se uglavnom kretale od 10-15 sudionica, na nekima manje. Na mnogima je bilo i dečkiju.
Kako općenito gledate na takve podjele "muško" vs. "žensko"?
Te su podjele bazirane na naučenim rodnim ulogama koje proizlaze iz edukacije i pritiska društva, ukratko, rezultat su indoktrinacije. Mi jesmo različiti, ali ta različitost se mora razlikovati od nejednakosti, i prestati tretirati kao izgovor za dominaciju jednog spola nad drugim, kao i uopće imperativ za rodnim opredjeljenjem.
Koje su po vama razlike između muškaraca i žena?
Radikalni je feminizam '70-ih pokušao prikazati da se muškarci i žene biološkom podlogom ne razlikuju, već njihove razlike proizlaze isključivo iz društvene domene. To je stajalište danas većinom napušteno. Smatramo da većina razlika proizlazi iz društva (načina odgoja, različitog poticanja, društvenih normi i ostalih sistemskih alatki), te zbog svih tih faktora muškarci općenito više teže dominaciji i autoritativnosti, naginju agresiji i upotrebi sile puno više nego žene. Žene se s druge strane ohrabruju da budu poslušne, uredne i vrijedne, te odupiranje tim stereotipima, koji igraju veliku ulogu u integraciji u društvo, izaziva neodobravanje i neprihvaćanje. Upravo zbog toga smo radile te radionice, da se razbiju predrasude kako žene ne znaju / ne mogu obavljati tehničke stvari, barem ne tako dobro kao muškarci, te da potaknemo i ohrabrimo cure da prkose tim predrasudama.
8. Da li ste radile prezentacije i u drugim gradovima / mjestima? Ako da, kakav je bio odaziv?
Bila je jedna prezentacija u Bjelovaru povodom Dana žena 2000.g., odaziv je bio dobar, premda je bilo nedovoljno vremena za sva pitanja koja su se otvorila. Bio je još jedan pokušaj prezentacije projekta "Žena i mediji" u Šibeniku, ali se nažalost nije realizirao.
Da li znate je li se pojavila inicijativa za osnivanje slične organizacije i u drugim dijelovima Hrvatske?
Koliko mi znamo nažalost nije.
9. Postoje li neke organizacije koje su utjecale na vas (recimo Mujeres Libres, Crvene Zore) i iz kojih se inspirirate?
Postoji grupa koja je dosta utjecala svojim radom - anarhofeministička grupa "8. brezna" iz Praga, ali većinom se radi o individualkama koje su utjecale svojim radom, a neke i svojim stavovima, karakterom i iskustvima. Također veliku inspiraciju crpimo iz činjenice da slične grupe i individue postoje i djeluju svakodnevno u svim dijelovima svijeta.
10. Planovi Anfeme za budućnost?
Planiramo napraviti web sajt sa svim dosadašnjim materijalima, kontaktima i informacijama, te prezentaciju s projekcijom na temu trgovine ženama, kao i prevesti neke nove materijale. Hvala na prostoru za ovaj intervju!
from: http://web.archive.org/web/20080428042148/http://www.anfema.tk/
No comments:
Post a Comment