If you arrived at this page by using a link or bookmark for anarcha.org, please update to this url and/or inform the referring page host of the update. Thanks!

How to use this site:
1. Browse through the alphabetical list of posts
2. Use the labels/tags to find pieces on specific topics.
3. Use the search feature for specific items of interest.
4. Browse through zines, books, and other printable items by using the PDF tag.
5. Check out the popular lists to see what others are reading.
6. For updates, bookmark this page and return often, follow, subscribe (by email or other- see below), or friend on facebook and/or tumblr.
7. Check out the other pages for more links, information, and ways to contribute.
8. Comment, and email me your own writings!

Article List

Friday, October 1, 2010

MUŠKARCI KAO ANARHO FEMINISTI


MUŠKARCI KAO ANARHO FEMINISTI

    Već iz samog naslova je potpuno jasno što je tema ovog teksta, a osnovna motivacija za pisanje svega ovog je česta predrasuda kako je feminizam strogo rodno određen, te kako su samo žene feministkinje. Realno gledajući, to ne može biti tako, jer na svijet u kojem živimo nitko ne može polagati ekskluzivno pravo, kako žene, tako niti muškarci, već je nužno pronaći način da taj svijet, to društvo unutar kojeg živimo učinimo normalnim. Da, normalnim, gdje će ravnopravnost (ili jednakopravnost) rodova biti uobičajena pojava, a ne predmet sukoba, gdje će uloge koje se danas nameću prema rodnoj pripadnosti nestati i pasti u zaborav.
Ako je to nešto što mogu nazvati "konačni cilj" feminizma, onda je nužno raditi na emancipaciji i razvoju žena i muškaraca zajedno kada je to moguće, odvojeno kada nije, jer bez obzira na to što želimo biti ravnopravni u svakom pogledu, ne možemo negirati da još uvijek postoje specifični problemi, pa čak i strah koji osjećamo kada se nalazimo u situaciji gdje žene i muškarci funkcioniraju zajedno. Taj strah koji je prisutan u odnosu među rodovima je izražen i kod žena i muškaraca, no na različite načine - dok je kod žena uglavnom riječ o strahu od moguće muške dominacije i sl., kod muškaraca sam često primijetio strah od gubljenja svoje društvene uloge koju danas uživaju. Jedan od zgodnih primjera za to je bilo i stvaranje Anfeme - kada se događao prvi sastanak / radionica gomila muškaraca je znala za to i svi su se nekako trudili saznati što će se to tamo događati ili su pak ironično komentirali taj skup. Drugi primjer su sastanci ženske grupe u Splitu, gdje su muškarci svim silama pokušali doći na te sastanke, iako to nije bilo predviđeno. Treći primjer je muška mini "pobuna" kada je u Attacku uvedena ženska nedjelja, dan kada su dolazile samo žene … Svi ovi primjeri su mi samo dokazali kako je jako teško izvući se iz naučene društvene uloge i prihvatiti da postoje specifične potrebe žene, te da muška prisutnost nije nužna, točnije da ne može uvijek (kao da mora, tjah!?) pomoći.

    No, tu se vraćam na pitanje feminizma i njegove rodne određenosti. Kao što sam već rekao, društvo u kojem živimo čine žene i muškarce, zajedno, a ne odvojeno, dakle i ta borba za ravnopravnost rodova mora biti zajednička, a ne jednostrana. Nije cilj postaviti se u suprotne pozicije zato što smo rodno različiti, već je nužno zauzeti jednu, zajedničku poziciju i pokrenuti proces koji će kroz edukaciju, proteste, direktne akcije i razne kampanje stvoriti jedan širi temelj za mijenjanje ovog patrijarhalnog društva. Naravno, u tom procesu smatram važnim rad na sebi, a ne samo javne akcije - kako u grupi, tako i individualno. Jer kada postignemo to da u jednoj prostoriji imamo miješanu grupu u kojoj se neće osjetiti (jer realno neće postojati) muška dominacija ili bilo koja vrsta seksizma (o, da, ima ih više vrsta) tada ćemo moći govoriti o jednom ostvarenom cilju. Tek tada će sve naše javne akcije imati svoj puni smisao, jer tada ćemo čvrsto stajati iza svojih stavova i svaka protuargumentacija će naići na adekvatan odgovor.
   
Tu dolazim do još jednog važnog pitanja, a to je povezanost anarhizma i feminizma. Smatram da su anarhizam i feminizam neodvojivi, jer i jedno i drugo zahtijevaju emancipaciju ljudskog roda. Također, dokle god ne postoji potpuna sloboda i ravnopravnost u društvu kao cjelini, ne može postojati niti naša individualna sloboda, dakle ne može se ostvariti feministička težnja postizanja ravnopravnosti spolova i slobode odlučivanja, te upravljanja vlastitim životom. Naravno, da ne bi sve ostalo na pukim parolama, pokušati ću ukratko objasniti na što konkretno ciljam. Riječ je o tome što uzrokuje sadašnje stanje stvari, konkretnije, patrijarhalnost društva, rodne uloge, itd. Prvenstveno vidim uzrok u tradiciji i institucijama koje baziraju svoje postojanje na toj tradiciji. baš te institucije (prvenstveno država, a zatim i svi ostali instrumenti koje koristi direktno ili indirektno) su veći dio problema, tako da smanjivanje njihovog utjecaja, a na samom kraju i ukidanje, će za posljedicu imati ogromno približavanje onome čemu težimo - društvu koje je slobodno u svakom pogledu. Samim time, anarhizam ne postiže svoj cilj u potpunosti (ako pretpostavimo da je cilj potpuna sloboda svake osobe) bez feminizma kao svog sastavnog dijela, isto kao što niti feminizam ne može postići svoj cilj (ako pretpostavimo da je cilj potpuna ravnopravnost rodova) bez anarhizma, kao svog sastavnog dijela. Jedno nadopunjava drugo i obrnuto. Jdno bez drugoga bi bilo kao da smo zadovoljni samo mrvicama dok pred nama stoji cijeli kruh, ali i pekara i mlin i polja pšenice… pa zašto onda ne uzeti sve?

No comments:

Post a Comment